Ako pogledamo u svijet znanosti, vidimo razvoj tog svijeta. Ako pogledamo u svijet tehnologije, također vidimo razvoj. Sve oko nas neprestano se povećava, jača i razvija. No, ako pogledamo čovjeka kao pokretača i nosioca tog razvoja, možemo vidjeti da ga on sam ne slijedi. Kako je to moguće, pitam se, da čovjek iako se toliko puno trudi izvanjski poboljšati kvalitetu svog života, ipak toliko malo radi na poboljšanju samog sebe odnosno svog karaktera? Kako smo se uspjeli sjetiti primjerice jednog glazbenog reproduktora spremnog za ronjenje, a dok se vozimo automobilom ne možemo se sjetiti da nije u redu nervozno trubiti u gužvi ili vrijeđati bicikliste?
Za pingvina se kaže da je jedina ptica koja može plivati, a ne može letjeti. Tako bi se za čovjeka moglo bez preuveličavanja reći da je jedina vrsta na svijetu koja može otputovati na Mjesec, a vratiti se još nezadovoljnija i nehumanija nego što je prije toga bila. Ako ne možemo bolje od toga, onda se više ne želim zvati čovjekom. Ipak, negdje duboko u sebi znam da uz više truda možemo... i trebamo. :)

Tomislav Lozić