Ova čudesna kvaliteta koja se može izraziti najljepšim riječima, a koja, u osnovi, označava sposobnost djelovanja s budnom sviješću, prepoznavanja vlastitih obaveza te njihovog ispunjavanja s radošću vršenja svakodnevnih i duhovnih dužnosti podjednako, opet je u središtu pozornosti zbog njene odsutnosti među ljudima.

Civilizacijom nazivamo način života kojim se vodimo, no naročito u jednom tako šarolikom svijetu kakav je naš nikada ne znamo na koji se oblik civilizacije to treba odnositi. U svakom slučaju, ona koja utječe na većinu nas pogrešno se naziva "zapadnom" i to je ona koja prevladava u velikim gradovima "razvijenih zemalja" i onih manje razvijenih. To je jedna čisto materijalistička definicija u kojoj su sindromi posjedovanja, potrošnje, vječne tjelesne mladosti i samoživosti postali primarni.
U našem prihvaćenom "potrošačkom društvu" djeca rastu učeći da vrijede zbog onoga što (oni ili njihovi roditelji) posjeduju, a ne zbog onoga što jesu. Moralne vrijednosti nisu dio spomenute "potrošnje": nitko ih ne primjenjuje, nitko ih ne traži niti ih cijeni. Dakle, pitanje je hoćemo li posjedovati skupe, naširoko reklamirane predmete ili pak steći ugledan društveni položaj koji se na koncu opet temelji na materijalnom posjedovanju: titulama, položajima, istaknutom mjestu među drugima.

Nedavno sam pročitala jednu od onih statistika koje se obično pojavljuju u časopisima i novinama, u kojoj sam saznala kako se današnji roditelji nalaze u iskušenju žrtvovati sve kako bi svojoj djeci omogućili sve moguće pogodnosti. Djelomično se očevi ponašaju tako kako bi djecu poštedjeli nekih patnji koje su oni morali pretrpjeti, a djelomično to čine zbog neminovnog osjećaja krivnje koji ih obuzima jer ostavljaju svoju djecu same gotovo cijeli dan kako bi mogli još više raditi i zaraditi. Kakvi će biti novi naraštaji odgajani prema takvim kriterijima? Razmaženi mladi ljudi, navikli na mir svojih kuća. Činjenica je to koju potvrđuju statistike: sve je više mladih ljudi koji radije žive zajedno sa svojim roditeljima, ne zbog osjećaja obiteljskog zajedništva, već zbog udobnosti koju to predstavlja. Susrest ćemo se s mladima nesposobnima za život, naviknutima da im je sve servirano kao na pladnju, koji se ne znaju oduprijeti nijednoj poteškoći, i koji, što je najgore, pomno gledaju kako izbjeći bilo kakvu poteškoću.

''Sloboda'' i obaveze

Živimo u eri nesvjesne neodgovornosti. Znam da ova tvrdnja može izgledati kontradiktorno, s obzirom da neki ljudi izbjegavanje odgovornosti doživljavaju kao svjesno traganje. Međutim, kao filozofi, ne možemo prihvatiti da svijest, istinska ljudska svijest, bude ona koja kuca na vratima bijega od svake odgovornosti. Obaveze se doživljavaju kao najgora "bolest" koja nas može zadesiti, a djecu, adolescente i mlade ljude se uči da "budu slobodni" i da se ne vežu nepotrebnim obavezama. Žalosno je što su one obaveze koje se smatra nepotrebnima upravo jedine obaveze koje nam daju časni naziv Ljudskih bića. Obaveza prema satnici u školi, na poslu ili fakultetu; društveni sastanci ili susreti za provođenje vremena nisu istinske obaveze u usporedbi s onima koje zahtijevaju otvaranje očiju duše, upoznavanje samoga sebe, znanje o otkrivanju smisla života i uloge koju svako od nas ima u svijetu, uloge koja treba pridonijeti vlastitoj moralnoj i duhovnoj dobrobiti te istinskom civilizacijskom napretku.

Prihvaćanje odgovornosti

Dovoljno je baciti jedan pogled na Prirodu da bismo primili istinske poduke o odgovornosti. Ništa u njoj, niti jedan kamen, niti jedno stablo, niti jedna životinja, niti zvijezde, niti galaksije ne bježe od svoje sudbine; naprotiv, ostvaruju je s jednom tako čudesnom pravilnošću da se njen nedostatak smatra "fenomenom" o kojem govore svi znanstvenici, ali i ostali željni novosti. Može li onda čovjek pobjeći od odgovornosti? Naprotiv. Ispravno bi bilo da djeca od početka znaju da su došla u jedan svijet koji od njih mnogo očekuje i da moraju početi ispunjavati male zadatke, svoje, čudesno svoje zadatke koje im nitko ne može oteti i koje nitko ne može izvršiti umjesto njih. Tako bi se ostvarilo postojanje jedne mladosti zdrave tijelom i dušom, jedne zrelosti spokojne i sposobne živjeti civilizaciju, umjesto da ugodno promatra kako prolazi televizijskim ekranom.
Obaveze? Jednako tako se stječu, premda u manjoj mjeri, silom ili nesvjesno. Tisuću je puta bolje biti odvažan i obavezati se prema onome što želimo ili smo izabrali, makar tisuće glasova govorilo suprotno; prije ili kasnije oni će pjevati pjesmu o odgovornosti kada je čuju od velikih.

Delia Steinberg Guzmán
Kulturna udruga Nova akropola