Zaustavite se na sjecištu puteva, 70 km od Siska, dvadesetak km od bosanske granice, 50 km od Karlovca i naći ćete se u Blatuši, mjestu slikovitog naziva i još slikovitijeg duha. Taj ''novozajedničarski'' pilot-projekt u Hrvatskoj pa i jedan od rijetkih u ovom dijelu Europe, pokrenuo je Robert Schenk prije tri godine...

Nastanak namjerne eko zajednice

Još u svojim dvadesetima Robert je zahvaljujući svojoj kreativnosti i hrabrosti, potpomognut s malo sreće, postigao poslovni uspjeh. No, novac koji ga je riješio većine materijalnih briga, omogućio mu slobodno vrijeme i sve stvari koje je želio, nije ga oslobodio konstantnog osjećaja unutarnje nelagode. On sam o tome govori:

''Sve sam mogao, ali nisam vidio apsolutno u ničemu dublji smisao. I tada je počeo jedan užasan strah spoznaje da nemam više ništa za napraviti na način na koji sam to do tada činio, da se nemam za što uhvatiti jer sam sve što sam želio postigao. Za neko vrijeme sam shvatio kako srž straha leži u ideji tko sam. Taj tihi osjećaj nesigurnosti i nelagode poput "egzistencije bez života" pratio me oduvijek. Sada, kada su svi moji materijalni ciljevi bili ostvareni, kada više nije postojala zabava, kupovina, priprema za život ili provod koji bi me mogli odvući u neki lažni smisao, tihi (ne)prijatelj postao je glasan kao orkestar. Nakon nekog vremena dolaženja k sebi kroz osvještavanje sebe, svijeta i realnosti postojanja jedino što je imalo smisla bilo je osnovati jedan meditacijski centar, potpuno otvoren za sve ljude koji žele stupiti u kontakt sa svojim unutrašnjim bićem i napredovati prema božanskoj svijesti, daleko od razmišljanja na nivou preživljavanja.''

I tako nastaje eco extreme... projekt na puno hektara šume i plodne zemlje, centar meditacije i novog zajedništva, skriven među šumama i brežuljcima Korduna nedaleko Gvozda. Tu se okuplja tim ljudi, što članova matične udruge EkoSense, što raznih, prijateljski raspoloženih entuzijasta iz Hrvatske i šire, koji svojim radom obnavljaju nekoliko napuštenih imanja dizajnirajući ih tako da polako postaju ekonomski i energetski samodostatna. Osim botaničkog rezervata i milenijskog ljekovitog blata, tamo niču i kućice od blata, gline i drva te vrtovi raznih oblika. Oni koji su Blatušu odabrali za svoj dom žive od obilja koje pruža zemlja, a omogućava im znanje i senzibilitet za suživot s prirodom. A kako ovdje život izgleda u praksi, pojašnjava nam pokretač ekosela:

''Sve što se obnavlja ili gradi zasnovano je na permakulturi i održivosti, dok se kao energija koriste sunce, toplina zemlje ili biomasa. Arhitektura se prilagođava podneblju, primjenjuju se tradicionalne tehnike građenja, koriste lokalni materijali te najnovija tehnologija poput korištenja pasivno/aktivne sunčeve energije, vjetro-generatora, termičkih pumpi sistema recikliranja vode... cilj je da mudrom organizacijom s tri sata rada dnevno članovi pridonose zajednici, a ostalo vrijeme posvećuju znanosti, umjetnosti i, što je najvažnije - sebi. Ovo je zajednica bez ideologije i pravila, osim nekoliko koji su duboko utkani u ljude i daju se sažeti u onu: "Ne čini drugima ono što ne želiš da oni čine tebi" ili, pak skup praktičnih dogovora. Po prirodi stvari, da bi netko duže vrijeme živio u zajednici mora biti jak u odluci da radi na sebi. Da bi se kreativno živjelo zajedno, svaki pojedinac mora izgarati od želje za kvalitetnijim životom bivajući pri tom jako svjestan perfidne igre "ega" i njegovih trikova.''

Blažena Šćavina

Manifest zajedništva novog doba

U početku bijaše ideja, o zajedništvu, o kokreaciji, o obilju.i ta "ideja" nije plod razigrane mašte nekog utopiste. To je snažna potreba evolucije svijesti čovječanstva da se napokon materijalizira ono što ljudi osjećaju duboko u sebi, a boje se to pomisliti. Oni koji su se to usudili pomisliti ili čak smisliti način ostvarenja, bombardirani su tipičnim argumentima onih "realnih", a koji su tu da potaknu sumnju i strah: "Pa to je nemoguće, zar ne vidite u kakvom svijetu živimo?", "Od čega mislite da ćete živjeti?", "A što ako imate djecu?". Ili "Ljudi još nisu na nivou svijesti za takve ideale", "Pa to još nitko nije uspio!". Odličan izazov onima koji slijede put srca! Zamislite samo koliko je jasnoće i iskrenosti potrebno da se oduprete toj "realnosti" i zaplovite. Sve u svemu, ta "realna" svakodnevnica nam baš i ne obećava neku bolju budućnost, ali definitivno obećava Status Quo, uobičajenu dosadu i lažnu sigurnost koja naš konstantni strah čini neuočljivim. Pa zar ne, da uz lanac uvijek dolazi i zdjelica?! Zasigurno, ovaj tekst nema za svrhu pozivati ili protuargumentirati. On je tu da s lakoćom bude prepoznat od onih koji su blagi, a nemilosrdni u borbi da budu bolji, čiji životni apetit nije smanjen zbog ludosti svijeta u kom živimo i koji su spremni napraviti bilo što da bi osjećali onu puninu i snagu koje se sjećaju i koju predosjećaju. Istina, rijetki su spremni napraviti iskorak iz onoga što je naj-većina prihvatila kao "jedino moguće", ali oni kojima je dosta ropstva, odmah će prepoznati sebi slične i nitko im neće morati ponavljati pravila i zakone poput: "ne čini drugome što ne bi da drugi tebi čine", "ne uzimaj tuđe bez pitanja", "drži se dogovora" i sl. I to je već početak zajednice. I to zajednice koja je "namjerna" upravo zato što su njeni članovi uzeli toliku odgovornost da su zauzvrat dobili moć da upravljaju svojim životom i odlučuju o njegovom dizajnu. Upravo zato sve manje smatraju da je netko drugi kriv za situaciju u njihovom životu pa sve više otkrivaju nove i nove opcije obilja tik pored sebe. I tako namjerna zajednica postaje sve jača i sve nježnija prema svemu oko sebe, jer baš taj svekoliki okoliš postaje dio zajednice i obrnuto. Okoliš koji hrani i uči, koji je ugodan i zastrašujuć, uglavnom nenametljiv, ali neizostavan. Zato ljudi novih zajednica vole biti sto bliže netaknutoj prirodi.

A zašto "nove" zajednice? Jednostavno zato jer "stare" dosad viđene očito ne funkcioniraju. Zasigurno zato što ih 'krasi' separacija - idealani uvjet za uspostavu kontrole po starom pravilu: "podijeli pa vladaj". Dovoljno je ljude držati u strahu jedne od drugih svrstavanjem u nacije, podnacije, nogometne klubove i na kraju, u obitelji. Ovo danas je najučinkovitiji način poticaja ekonomske ovisnosti jer svaka ta "najmanja stanica društva" mora sebi kupiti auto, mašinu za pranje rublja, alate, utrošiti ogromno vrijeme u nabavu i pripremu hrane ili odgoj djece. baš svu slobodu riskirati da bi mogla opstati i naravno jako, jako puno raditi da bi mogla održati propisani standard. A glavno iscrpljenje i raspad doživljavaju zbog nevidljivog ega, čija je glavna vodilja "Ja protiv ostatka svijeta (ili barem protiv onih koji ne misle kao ja)". Uglavnom, takve zajednice nemaju nekih rezultata mjerljivih srećom ili mirom na duge staze! Nasuprot tome, ekološke zajednice, zajednice održivog života, imaju tendenciju da udružuju snage: jedan auto koristi pet ili šest obitelji baš kao i jednu praonicu rublja, radionu itd. Isto tako je i s kuhinjom, organizacijom rada i brigom o djeci. Model "zajedničarenja" primjenjuje se i na suradnju sa stanovnicima okolnih sela, od kojih se mnogi sjećaju vremena prije mehanizacije: "Svi smo si međusobno pomagali kao da su svačija njiva ili krov pripadali istoj familiji".
Nove zajednice okrenute su upravo SPAJANJU. Otvorene su i naivne i ma koliko nove bile, imaju jednu iskonsku stabilnost i snagu. Ni od koga ne bježe i uglavnom su sastavljene od individua čiji osjećaj bogatstva nije vezan za ono vidljivo, iako se dobro snalaze u svijetu s novcem i zato mirno poštuju princip "daj caru carevo i daj Bogu Božje". Ne ratuju ni protiv koga i uglavnom su nezanimljivi main-streamu.

Ponekad se čuje pitanje "Kako je moguće da tako različiti ljudi žive zajedno?" Pa jedino je tako i moguće! Skupina sličnih (ili ne daj, Bože, istih) slabo je održiva. Baš je raznolikost (kao i u prirodi) ona koja omogućuje svestranost, međusobnu podršku i zanimljivost na duge staze. Jer snažno zajedništvo je skup jakih individua, naizgled nespojivih, ali pod istim krovom upravo takvi zanesenjaci, tvrdoglavci i posebnjaci imaju dovoljno snage da nalaze zajednički jezik. Njima zajedništvo nije potreba nego nadgradnja.

Jedno smo dobro naučili otkako smo odlučili živjeti drugačije. Ako se odlučiš slijediti srce onda ćeš krenuti bez osvrtanja i uvijek će se dogoditi da na svom putu nađeš sve što ti treba. Svi smo to u životu iskusili. A ako pak čekaš da ti život prvo posloži situaciju pa da tek onda zakoračiš kamo ti srce kaže, onda najvjerojatnije još uvijek čekaš... Sve u svemu ova serija "stranputica" mogla bi biti i dobra receptura kako uvijek biti sočan, nepredvidljiv i seksi. A na kraju, zašto se zaustaviti samo na "svom selu" u ovo doba globalne povezanosti? :)

Robert Schenk
Eko selo Blatuša, Udruga EkoSense